Sindrom policističnih jajnika (PCOS – policystic ovary syndrome) je najčešći endokrinološki poremećaj kod žena. To je skup simptoma kojeg karakterišu uvećani jajnici sa brojnim folikulima, poremećaji menstrualnog ciklusa, izostanak ovulacije, pojačana dlakavost, gojaznost, akne, poremećena tolerancija glukoze, smanjena otpornost ciljnih organa na inzulin (inzulinska rezistencija). Svi ovi simptomi ne moraju bit prisutni da bi se postavila dijagnoza PCOS.
Tačan uzrok nastanka sindroma policističnih jajnika je nepoznat ali nasledni faktor, način ishrane i stil života su faktori koji utičuju na pojavu ovog poremećaja. Oko 15 % žena u našoj populaciji ima neki oblik PCOS.
Inzulinska rezistencija tj. otpornost ciljnih organa na inzulin dovodi do povećane koncentracije šećera u krvi koja potiče gušteraču da proizvodi dodatni inzulin i na taj način stvara začarani krug. Povećana koncentracija inzulina stimuliše jajnike da proizvode testosteron- muški spolni hormon a on je odgovoran za pojavu akni, pojačanu dlakavost, masnu kožu i opadanje kose.
Pacijentice mlađe životne dobi najčešće se javljaju ljekaru zbog poremećaja menstrualnog ciklusa ili pojave akni koje im u tom životnu razdolju predstavljaju veliki estetski problem.
Kod žena sa policističnim jajnicima folikuli ne sazrijevaju dovoljno da bi došlo do oslobađanja jajne ćelije, odnosno ovulacije što može biti uzrokom neplodnosti.
Pored tih osobe koje imaju PCOS imaju i druge zdravstvene rizike kao što su sećerma bolest, povišen krvni pritisak, maligne bolesti ženskih genitalnih organa u starijoj životnoj dobi.
Da bi se postavila dijagnoza sindroma policističnih jajnika neophodno je obaviti pretrage koje obuhvataju određivanje ženskih spolnih hormona (FSH, LH, estradiol, progesteron, prolaktin i testosteron) koji se rade od 2-5. dana menstrualnog ciklusa, hormoni štitne žlijezde (TSH, T3 i T4), test opterećenja glukozom (OGTT) i inzulinemiju, te ultrazvučni pregled na kojem se ustanovi izgled i veličina jajnika te broj antralnih folikula.
Liječenje sindroma policističnih jajnika je individualno I ovisi o dobi pacijentice, poremećaju ciklusa, nalazu inzulinemije, pretilosti, želji za trudnoćom, itd. Ako je pacijentica povećane tjelesne mase prije svega se savjetuje gubitak tjelesne težine, redovna tjelovježba i ishrana sa hranom niskog glikemijskog indexa. Gubitak samo 5-10% tjelesne mase može pomoći u regulisanju menstrualnog ciklusa i poboljšanju simptoma PCOS-a.
Čak i kod osoba normalne tjelesne težine poželjno je smanjiti unos ugljikohidrata.
Liječenje PCOS-a kod pacijentica u adolescentnoj dobi usmjereno je na regulisanje neredovnih menstruacija, tretman akni i pojačane dlakavosti, smanjenje tjelesne težine i regulisanje inzulinske rezistencije.
Ukoliko pacijentica ne planira trudnoću uspješna terapija je sa niskodozarnim kontracepcijskim tabletama. Terapiju treba provoditi najmanje 4-6 mjeseci da bi se vidio određeni rezultat.
Pored toga ukoliko postoji inzulinska rezistencija poželjno je koristiti i inzulin senzitirajuće lijekove kao što je te obavezno higijensko dijetetske mjere – dijeta sa hranom niskog glikemijskog indexa i redovna tjelovježba.
Ukoliko pacijentica planira trudnoću, nema ovulaciju ili ima rijetke ovulacije i produžene cikluse potrebno je stimulisati ovulaciju.
Pristup liječenju policističnog ovarijskog sindroma je kompleksan i zahtjeva dugoročnu saradnju pacijenta i doktora, planiranje načina prehrane, fizičke aktivnosti kao i druge mjere koje se određuju prema individualnim potrebama pacijenta.
